Hrvati vs. Poljaci...
Kada sam tek upoznala svog supruga koji je rođen i odrastao u Njemačkoj on se nije mogao načuditi mojim, no zapravo opće poznatim i priznatim hrvatskim običajima. U mojoj se obitelji vikalo kada bih oprane kose izašla van (iako nitko nikada nije dokazao da je izlazak s mokrom kosom potencijalno opasan po život) ili kada bi netko od naših ukućana hodao bos: gdje su ti šlape? Također, uzrujavali smo se kada smo stajali ili sjedili na propuhu – bilo to na ulaznim vratima, u tramvaju ili u automobilu u kojem je netko otvorio prozore obiju strana (propuh je! žustro se reagiralo, kao da ćemo propuhom izgubiti bitku za život). Ok. Tu nije kraj. Jednako je tako bilo opasno ako bi nam put prepriječila crna mačka, ako bismo u zatvorenom prostoru otvorili kišobran ili prosuli sol po stolu. U tim se, uistinu, po život kobnim situacijama trebalo braniti pljuckanjem, ni manje ni više nego tri puta, kuckanjem po drvetu ili prosipanjem soli preko lijevog ramena. Popis stvari koje donose nesreću uistinu je podugačak pa biste mogli pomisliti da se Hrvatima mogu dogoditi samo ružne stvari, što nije slučaj sa sretnim vjerovanjima – sreću donosi kiša na vjenčanju, ptičji izmet parkiran na našoj glavi ili lijevi dlan koji nas svrbi – a koji donosi novac.
No to su sve pučka vjerovanja i praznovjerja koja nam danas, kada ih čujemo, simpatično razvuku lice u osmijeh. Uz svu tehnologiju koju posjedujemo – kako se ne nasmijati čovjeku koji kucka po drvetu: da se ne urekne.
Osim što smo ponekad praznovjerni rekla bih da smo dobri kao kruh. Ne šalim se. Kada su plemeniti činovi u pitanju spremni smo u jednom danu skupiti milijune – dobrotvorni koncerti, skupljanje novca za teške operacije, podrška i empatija odlikuju nas u teškim životnim pričama.
Ako u Google počnete pisati Zašto Hrvati, prvi pojam koji će Vam ponuditi bit će .. su tako dobri?
